Biografija o velikom piscu Petru Kočiću


PETAR KOCIC JE U SVOJOJ LICNOSTI SJEDINIO BORBENE IDEALE I PORUKU UMJETNICKE RIJECI, SOCIJALNO I OSLOBODILACKI BUNT, I HUMANISTICKU SUSTINU DJELA.ZALAZUCI SE ZA IDEALE SLOBODE, PRAVDE I JEDNAKOSTI, POSTAO JE ``DIO ISTORIJE SVOJE DOMOVINE...
Petar Kočic,pisac,rodjen je 1887.godine u zivopisnom planinskom selu Stricici na Zmijanju, u svestenickoj porodici.Rano je ostao bez majke Mare, rodjene Vulin. Otac Jovan se zakaludjerio i dobio ime Gerasim, pa se o njemu brinula baba Vida. Kao dijete provodio je vrijeme cuvajuci stoku u planini, napajajuci se ljepotama prirode i nadahnutim pricama o hajducima i ustanicima. Skolu je poceo uciti tek u desetoj godini, najprije u manastiru Gomionica, kasnije u Banjoj Luci i Sarajevu.Kao bistro i darovito dijete , u ucenju je postizao izvanredne rezultate, no skola mu kao tudjinska ustanova ubrzo postaje veliki teret koji gusi nacionalna osjecanja i stvara podanike, vjerne sluge okupatorskom rezimu. Zbog toga, vec u sarajevskoj gimnaziji, kao mali maturant, dolazi u sukob sa skolskim vlastima i austrofilski nastrojenim profesorima.
Visu gimnaziju, u materijalnoj bijedi i oskudici zavrsio je u Beogradu 1899. godine. Tad pocinje da se bavi knjizevnim radom.
U Becu je studirao slavistiku od 1899. do 1904., i tu se u akademskom drustvu "Zora" formira njegov knjizevni i idejni stav. Stipendija 1905. godine srpske vlade poslala ga je na rad u Skoplje gdje radi kao profesor u gimnaziji, odakle zbog svog buntovnog djelovanja, ubrzo odlazi.U akademskom drustvu "Zora" napisao je vecinu svojih knjizevnih djela,citao ih svojim kolegama, i s njima vodio ostre diskusije i rasprave. Dijalozi u dodiru sa modernom evropskom literaturom izgradjivali su kod Kocica vlastiti stil oslobadjajuci ga nekih prezivjelih manira stare realisticke skole.
Takvu knjizevnu pojavu kritika je ocijenila kao vidno osvjezenje, sto mu je davalo podstrek za daljnji rad.

Kao vec priznatom knjizevniku,osvjedocenom rodoljubu, i beskompromisnom borcu, okupatorski rezim mu ne dozvoljava zaposljavanje, te odlazi u Srbiju, zemlju nadanja i snova, ali i tu dozivljava gorka razocarenja.Kada je dosao u svoju uzu domovinu, njegov narod prezivljava teske dane eksploatacije.Rodoljubivi Kocic, kao sekretar "Prosvijete" u Sarajevu, ucestvuje u radnickim strajkovima i drzi radnicke govore pa ga austrijske vlasti, po naredjenju iz Beca po drugi put protjeruju 1906. god. u Banju Luku. Te godine u Banjoj Luci zeni se komsinicom( ljubav iz djecackih dana) Milkom. Brak je sklopio u selu Romanovci dok je bijezao iz Banja Luke u Beograd zbog politickih problema. U braku sa Milkom stice sina Slobodana koji umire nakon trece godine, i cerku Dusanku, kasnije profesoricu knjizevnosti.
1907. godine pokrece "Otadzbinu" u kojoj slika ponizavajuci polozaj obespravljenih bosanskih seljaka, i ukazuje na vinovnike ekonomskih i drustvenih zala. Natpisi u "Otadzbini" odisu borbenim duhom i vjerom u skoro oslobodjenje. Iste godine osudjen je na dva mjeseca teske tamnice, da bi zbog clanka "Tezak" ponovo dopao robije.Po izlasku sa robije 1910. godine pokrece casopis "Razvitak". Poslije sestog broja, zbog izbora zaposlenika, odlazi u Sarajevo. U Bosanskom saboru veoma je aktivan i zalaze se za oslobodjenje bosanskih kmetova od feudalne eksploatacije.
Bio je direktor pozorista.
1912, godine poboljeva dusevno. Umire 1916. godine u dusevnoj bolnici u Beogradu. Pred smrt je zapisao gorku istinu o sebi;
"U rpstvu se rodih, u ropstvu zivjeh, u ropstvu, vajme, i umrijeh."
I zaista on je priroda koju prozima dah i vapaj tragike, ekstaze, ljubavi i pozude.

Kočićeva djela: